Sumnje u vezi s prebacivanjem predmeta ratnih zločina iz BiH u Srbiju
Od Emina Dizdarevic Tahmiscija
October 22, 2026
Iako je Sud Bosne i Hercegovine za ubistva civila bočnjačke nacionalnosti u dva sela u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992-95. godine osudio 13 osoba na preko 180 godina zatvora, oslobađajuće presude za još dvije osobe, koje je donio sud u Beogradu, potaknule su dodatne sumnje u opravdanost prebacivanja predmeta ratnih zločina iz Sarajeva u Beograd.
Bekir Alić je samo pukom srećom preživio napad snaga bosanskih Srba na sela Alići i Ekići u sjeverozapadnoj BiH 22. juna 1992. godine, kada su ubijeni njegov otac, brat, dajdža i drugi članovi porodice.
“Sve su to komšije, sve su to rođaci, što bliži, što daljnji. Neko s kim si se rodio, živio čitav život, vezan si za te ljude. I, nažalost, ubice su isto tako naše komšije, ljudi s kojima smo mi išli u osnovnu školu, srednju, s kojima smo radili, išli na istu autobusnu stanicu”, kaže Alić.
Sud BiH je 2024. za zločine počinjene u Bosanskom Novom osudio deset osoba na ukupno 162 godine zatvora; prije toga. 2016, još tri osobe osuđene su na ukupno 19 godina zatvora, nakon što su priznale krivicu za ubistva, prisilna preseljenja te mučenje Bošnjaka na području ove opštine.
BiH je u vezi ubistava u Ekići i Alići 2016. godine podigla optužnicu protiv Milenka Karlice, a 2019. i protiv Željka Novakovića. Početkom 2022. godine, Srbija je preuzela predmet protiv Novakovića i Karlice na osnovu Protokola o saradnji u gonjenju počinilaca ratnih zločina koji je potpisan 2013. godine, kako bi se onemogućilo da počinioci koji imaju dvojno državljanstvo izbjegnu krivično gonjenje.
Međutim, kasnije su obojca u Beogradu oslobođena krivice.
Pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo Marijana Čestić Jelovac navodi niz nedostataka u načinu na koji je slučaj vođen u Beogradu. Šteta koja je nastala često je značajna.
“Za porodice ubijenih i preživjele, takav ishod može produbiti osjećaj nepravde, posebno imajući u vidu da su zločini nad civilima već bili predmet postupaka pred Sudom BiH, gdje je utvrđena odgovornost okrivljenih, dok su za iste događaje drugi okrivljeni u Srbiji oslobođeni”, kaže ona.
“Posljedica nije samo nezadovoljstvo presudom već i dodatno narušavanje povjerenja žrtava u pravosudni sistem”, zaključuje Čestić Jelovac.
Srpski tužioci „samo odrađuju posao”
Novaković je oslobođen optužbi u maju ove godine, dok je predmet protiv Karlice vraćen na ponovno suđenje; u avgustu je Apelacioni sud u Beogradu potvrdio oslobađajuću presudu za Novakovića, a ovog mjeseca je Fond za humanitarno pravo saopštio da je i Karlica oslobođen krivice.
Alić je izjavio da je „razočaran” sudskim postupcima u Beogradu, u kojima je, kako navodi, i sam svjedočio.
“Neću reći da se čovjek vremenom navikne, ali shvatite kroz vrijeme, kroz postupke da određeni broj ljudi odrađuje samo svoj posao”, ističe on.
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida iz BiH, kaže da se ova presuda uklapa u obrazac koji je primjetan u Srbiji. Navodi primjer osam bivših policijskih pripadnika snaga bosanskih Srba, optuženih za pogubljenje više od 1.300 civila Bošnjaka u skladištu u Kravici, nedaleko od Srebrenice, u julu 1995. godine.
„Jer smo imali jedan proces koji još uvijek traje, koji nije završen, a koji je započeo 2015. godine, za osmoricu policajaca iz Kravice”, objašnjava Tahirović.
„I taj postupak, evo, 11 godina traje. Uvijek se tu nađe neki razlog da se prolongira. Međutim, pitanje je šta uraditi, kako to uozbiljiti, da tako kažem”, kaže Tahirović.
“Svaki proces koji ode gore neće dobiti onaj svoj epilog koji je neophodan. Ako i bude osude, biće minimalna, ili će biti oslobađajuća”, mišljenja je Tahirović.
Čestić Jelovac potencira da optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo u Srbiji nije obuhvatila isti činjenični i pravni okvir kao optužnica preuzeta iz BiH, budući da Tužilaštvo za ratne zločine odbija da podiže optužnice za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
Dodaje da ovo tužilaštvo nije predložilo nove dokaze i da je obrazloženje predsednice vijeća “problematično“ jer “sud nije na odgovarajući način cijenio izvedene dokaze“.
“U obrazloženju, sudija navodi da su žene i deca traktorima odvezeni do naselja Urije kako bi bili sklonjeni i zaštićeni, što je neprihvatljivo jer sud nije sagledao širi kontekst napada na Aliće i Ekiće i prisilnog premeštanja bošnjačkog stanovništva”, navodi Čestić Jelovac.
“Čak i sa kvalifikacijom ratni zločin protiv civilnog stanovništva, sud ništa ne sprečava da ulogu optuženog sagleda kroz širi kontekst događaja, način postupanja prema civilima pre samog događaja koji je obuhvaćen optužnicom i povezanost pojedinačnih radnji. Upravo ono što je u postupku protiv Milenka Karlice, Viši sud u Beogradu propustio da uradi”, smatra ona.
Pozivi za bližu saradnju
Čestić Jelovac napominje da saradnja tužilaštava ne treba da se ograniči samo na ustupanje predmeta nakon završene istrage ukoliko optuženi nisu dostupni.
Umjesto toga, ističe ona, BiH i Srbija bi trebale provoditi zajedničke istrage. To bi doprinijelo izgradnji povjerenja javnosti u pravosudni sistem svake od zemalja, a moglo bi pomoći i u izbjegavanju situacija poput onih u kojima svjedoci prvi put neposredno stupe u kontakt sa Tužilaštvom tek u sudnici ili kada porodice žrtava nisu obavještene da je postupak počeo.
To što Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije podiglo optužnice za zločine protiv čovječnosti je posebno problematično.
“Nedovoljna iskorištenost dokaza iz postupaka ustupljenih iz BiH u postupcima pred sudovima u Srbiji upravo je prisutna u predmetima gdje dolazi do promjene pravne kvalifikacije zbog nepodizanja optužnica za zločin protiv čovječnosti, kao što je i slučaj sa predmetom protiv Milenka Karlice”, kaže Čestić Jelovac.
“Dodatni problem predstavlja nedovoljna komunikacija pravosudnih organa sa svjedocima, što može dovesti do toga da raspoloživi dokazi ne budu adekvatno iskorišteni”, smatra ona.
Prema BIRN-ovoj bazi sudski utvrđenih činjenica, na mjesnom groblju u Alićima su od strane pripadnika srpskih oružanih snaga 22. juna 1992. ubijena 24 civila bošnjačke nacionalnosti iz zaseoka Alići i Ekići.
Stanovništvo je istjerano iz svojih domova i odvedeno do jedne kuće, gdje su muškarci, koji su tom prilikom premlaćivani, razdvojeni od žena i djece i odvedeni do groblja. Žene i djeca su traktorima odvezeni u naselje Urije i od njih je oduzeto zlato i novac.
Tijela nekih od ubijenih su ekshumirana nakon rata, dok tijela drugih, poput oca i brata Alića, nisu nikada pronađena.
“Moramo se boriti za istinu, za pravdu. To je naša obaveza prema ubijenima, obaveza prema našoj djeci koja trebaju znati šta se desilo i šta je ko uradio. Ne da bi se svetili, već da znaju”, kaže Alić.
